GERDA

Zdravo E,

Nisam mogla ranije da ti odgovorim. Pokvario mi se hard disk na laptopu. Ponijela sam ga da se popravi i sama ga ponovo ugradila. To mi je oduzelo vremena.

Lijepo. Ja ću te onda pokupiti idućeg utorka u 10:11 na željezničkoj stanici u Unteroberhauzenu. Vidimo se tada. Tvoja – nesrećna – Gerda: spao mi je lanac s bicikla. Moram to da popravim prije nego što zađe sunce.

Draga Gerda,

O, ne, baš mi je žao zbog toga i vau, respekt! Ja ne bih umjela ni da popravim biciklo, ni da ugradim hard disk. Divim ti se. S biciklom je, nadam se sve uspjelo? Vidimo se sljedećeg utorka na željezničkoj stanici u Unteroberhauzenu. Već se radujem!

Gerda je imala operaciju promjene pola mjesec dana prije mog rođenja, osamdesetih. Tada je imala četrdeset godina. Tranzicija je – sa operacijama ili bez njih – i dan danas prilično mukotrpan put, ali tada…  Osim toga, u to je vrijeme već bila aktivna u feminističkim krugovima i – kako mi je rekla jedna naša zajednička poznanica – bila je veoma impresivna žena. „Podsjećaš me na nju”, rekla je Hajke i uzgred dodala da se od početka devedesetih više nisu vidjele.

Već nekoliko sedmica Gerda i ja razmjenjujemo mejlove u kojima jedva mogu da sakrijem svoje oduševljenje što ću je sresti, naprotiv, izražavam ga s puno patosa. „Vau, ti si prošla HTTS u godini mog rođenja! Koliko me je to dirnulo. Da sam samo tada znala za žene kao sto si ti!” Zanemarujući činjenicu da je nejasno šta bi tek rođenom dijetetu značila takva jedna informacija, moje euforične riječi nisu našle nikakvog odjeka u Gerdinim odgovorima. Ona je radije pričala o poduhvatima savladavanja svakodnevice, o lancima bicikala i pokvarenim hard diskovima.

U vozu do Unteroberhauzena zabilježila sam sljedeće riječi, čija bi neumjerenost vjerovatno zagorčala Gerdinu kafu. (Gorka kafa bila je svakodnevni problem o kojem mi je ranije pisala).

Gerda je moja prošlost jer ona je bila tu prije mene i pripremala je, zajedno sa drugima, put kojim sada idem. Ona je i moja budućnost, jer ću u njoj vidjeti mogućnost da ostarim kao transrodna osoba.

U svojim fantazijama vidjela sam Gerdu kako nosi šešir. Zamišljala sam kako malim zelenim fijatom dolazi po mene na željezničku stanicu. Vozili bismo smo se do njene kuće sa baštom. Njena partnerka – Hajke je pričala da Gerda ima djevojku – otvorila bi nam vrata, a čaj bi već stajao na stolu i pušio se. Očekivala sam feminističke, borbene priče iz osamdesetih i devedesetih u kojima se Gerda kao transrodna žena borila u prvim redovima i iz kojih je, sa pomenutom partnerkom pored sebe, kada se starost primakla, pošla u spokojnu penziju.

Ispostavilo se, međutim, da je partnerka ustvari komšinica, jedna od malobrojnih u selu koja njeguje prijateljski odnos s Gerdom. Zeleni fijat kojim Gerda dolazi po mene na željezničku stanicu, staro je razdrndano biciklo čiji lanac stalno ponovo spada. Kuća sa dvorištem je socijalna stambena zgrada. Njen šešir je kapa koju je sama sašila. A gorka kafa nije ona nad kojom bi lamentirao neki gurman, već prosto najjeftinija kafa iz Aldija. Gerda živi od minimalne penzije. Već početkom devedesetih, kratko nakon što je izgubila kontakt sa Hajke, bila je izbačena iz feminističkih krugova, jer se nije podrazmijevalo da ona pripada ženskom rodu. Tako je ostatak svog radnog vijeka provela idući od jednog do drugog loše plaćenog posla i na kraju završila u Unteroberhauzenu. Sama i siromašna: nedostaje joj nekoliko zuba, nema da plati da ih zamijeni, i ta jedna šolja kafe koju mi nudi već je velika žrtva gostoprimstva. Sjela sam na mali kauč na rasklapanje, Gerda na stolicu svog pisaćeg stola. Mnogo više mogućnosti za sjedenje stan ni ne pruža. Miriše na hladni dim i na starost. Tokom posljednje godine u srednjoj školi radila sam kao ispomoć u socijalnoj službi. Vozili smo ljude na dijalizu, u bolnicu, do ljekara i u starački dom. Moj zadatak je bio da pomognem kod „utovara” pacijenata, odnosno pacijentkinja i da im pravim društvo tokom vožnje. U stanovima starijih žena često je u vazduhu bio isti čudni miris koji mi se i sad kod Gerde, samo pomiješan sa ustajalim dimom, uvlači u nos. U mojim fantazijama o starenju transrodne osobe pojavljivale su se mnoge stvari, samo ne staro tijelo.

„A ta je bila sekretarica. Ali kako se samo oblačila! Tu sam stvarno mogla da razumijem zašto nas feministikinje ne vole. Mrežaste hulahopke i kožni minić sa leopard printom. Užaaasno!” Gerda se hvata za glavu i odmahuje u nevjerici. Gledamo foto album iz Gerdinih dana u feminističkom pokretu. Krajem osamdesetih bila je dio udruženja za transseksualne osobe, jedna njihova grupna fotografija dospjela je u njen album. Mnogo toga lijepog nema da kaže o udruženju, samo da je odjeća nekih od njih bila problematična i da su se na kraju svi posvađali. One su tada bile podjednako nesposobne kao i mi danas, mislim u sebi, ali se suzdržavam od svakog komentara. Gerda dalje psuje sve transseksualne žene koje reprodukuju zastarjelu sliku o ženstvneosti, šminkaju se i u suknjicama vrckaju po kraju. „Ne može biti da je to razlog za tranziciju. Da samo promijeniš šablon.” Onespokojena ispravljam svoju novu čipkanu haljinu i pitam se da li bi bilo bolje da nisam stavila crveni karmin. „Ma, svejedno, davno je to bilo. Da li si pročitala Imekojeneznamikojenerazumijem?” Slijedi veoma duga feministička analiza Imenakojeneznamikojenerazumijem. Mora da sam prilično zbunjeno treptala svojim trepavicama sa maskarom volumena XXL, jer strogog pogleda Gerda pravi pauzu. „Dijete, pročitaj lektiru”. Dodaje mi čašu vode.

Gerdino tijelo je mišićavo i istovremeno punačko. Pomalo kao moje, mislim u sebi. Grudi su joj ogromne – drugačije od mojih – i vise joj do pupka. „Ali nisu operisane!”, kaže i s ponosnim osmijehom otkriva svoje malobrojne preostale zube. Slijedi iscrpni izvještaj o njenoj medicinskoj tranziciji osamdesetih i lista hormona i ljekova koje danas pije. To se nekako uvijek dogodi: ako za isti sto sjednu dvije transrodne žene koje su prošle medicinsku tranziciju, one će prilično brzo krenuti da razmjenjuju informacije o svojim dozama hormona i njihovim uticajima na tijelo. Osjećam kako u meni narasta poznata ambivalentnost između dosade i znatiželje. Možda ipak želim da saznam nešto više o Imenukojeneznamikojenerazumijem? Ipak je Gerda načitana i pametna žena koja umije da kaže nešto više umjesto da priča o estrogenu i progesteronu. S druge strane, koliko često srijećemo druge transrodne žene? Posebno iz druge generacije? Koje su pritom tako davno prošle tranziciju? Uranjam pogledom u Gerdino tijelo. Čitam priče u njegovim krivinama i borama. One govore o terapijama i ljekarima. O pregledima i operacijama, novim hormonima i polisama zdravstvenog osiguranja. O teškom radu i o premalo dobrog seksa. Osjećam odbojnost, želim da pobegnem iz ofucanog stana. Od tijela koje je obilježeno usamljenošću i siromaštvom. Moja prošlost u Gerdi me više ne zanima, a budućnost bih radije da ostane onakva kakva je u mojoj glavi, gdje se stare transrodne žene ponosno osvrću na svoj život, nose šešire i piju šampanjac. Trebalo bi da imaju nebrojeno mnogo prijatelja i prijateljica sa kojima pričaju priče o prošlim vremenima glasno se smijući, umjesto da samo pokazuju požutjele foto-albume koji svjedoče o jednom tužnom vremenu i davno izblijedjelim prijateljstvima nakon kojih nijesu uslijedila nova. Mislim i da bi mogle da nose jarko crveni karmin pomalo razmazan po zubima. Njihovi partneri, odnosno partnerke, nježno bi ih opomenuli i dali im dobro poznat znak kojim kažu: „Kao i obično, više na lijevoj strani, gore, srce”.                          

Opterećuje me sličnost naših tijela koja su jedno od drugog udaljena skoro pola vijeka ali koja povezuje isto iskustvo. To je kao da se moje tijelo ogleda u njenom, samo mi odraz sa svakom njenom borom pokazuje iznevjerena očekivanja: same sebe, društva, drugih. Pušimo po cigaretu. Pratim Gerdine pokrete, osvrćem se po njenom stanu, pogledam još jednom foto-album. Mora da postoji nešto zbog čega je vrijedno truda ostariti kao transrodna žena.                                                                                           

Otkad sam tako nesposobna da se nosim sa stvarnošću? Šta sam očekivala od susreta s onom koja je starija, lezbejka, transrodna i žena? Trebalo bi da su siromaštvo u starosti i usamljenost najmanje na šta sam kao feministkinja morala da računam. Umjesto toga sjedim ovdje, ispijam Gerdinu kafu i razočarana sam što je stvarna.

Za rastanak joj poklanjam svoj duvan. U vozu, vraćajući se kući, plačem.

„Znaš li zapravo šta najviše mrzim kod tebe?” Od moje posjete Gerdi prošlo je nekoliko nedjelja. Sjedim sa svojom prijateljicom Malu u njenoj kuhinji. Pijemo čaj i obije smo još uvijek potpuno iznurene od svađe koja se obrušila na nas, kao i mnoge prije nje, dolazeći neobjašnjivo i niotkud. Maluina koža prekrivena je crvenim flekama. Uvijek kada joj se osjećanja uzburkaju, tijelo joj se pretvara u krajolik gorućih ostrva. Kada se to dogodi, treba se suzdržati od gledanja u njene fleke, ili makar u njih treba gledati tako da Malu to ne primijeti, inače se može istinski razbjesniti. Tu svoju ranjivost teško podnosi. „Kao da nisam ionako već previše vidljiva za ovaj svijet. Nego još i moje tijelo mora da odaje moja osjećanja. To je da povratiš.” Sa vatreno crvenim flekama po vratu i licu izgleda kao neki dobroćudni zmaj, sada kada je naša svađa utihnula i dok pokušavamo da razumijemo jedna drugu. Malu i ja smo se upoznale prije dvije godine na jednoj žurci podrške. Stajala sam iza šanka, a ona je bila naslonjena – onako skroz kul – na zid sa druge strane plesnog podijuma. Njena odjeća pričala je priču o ženi koja se rodila sa velikom ljubavlju prema femininoj estetici i koja do u detalje uočava tkanine, forme, krojeve, stilove. Sve je kod nje usklađeno tako da joj pruža najveći mogući osjećaj ugodnosti. Uživanje sa kojim umije da se kreće u svojoj odjeći daje joj je takvu eleganciju, da joj se cijela prostorija predaje bez protivljenja. Željela sam da se sprijateljim s njom i zato sam iskoristila svoju poziciju za šankom i njenu slabost prema džin-toniku kako bih je upoznala. Nakon moje smjene plesale smo zajedno cijelu noć i tokom narednih mjeseci postale smo najbolje prijateljice. Nikad nijesam bila u nekoga tako prijateljski zaljubljena kao tada u Malu. Ali, nakon nekog vremena počele su naše bezbrojne svađe, ni iz čega. Svaka od njih  se u tom trenutku od užasne životne važnosti.

„To što sam tako zavisna od tebe! Ne postoji žena u mom životu koja mi je na tako fundamentalan način slična kao ti. Uopšte, malo nas ima, a sa ostalim transrodnim ženama koje sam upoznala nijesam se sprijateljila. Za većinu normalnih žena”, Malu koluta očima, „ja sam, na kraju krajeva, uvijek ona koja je na neki način, drugačija. One imaju svoje narative o tome šta znači biti žena, koji su tokom cijelog njihovog života rasli sa ženama oko njih i sa generacijama žena prije njih. Svoj prostor kojem po prirodi  stvari pripadaju. To je možda sranje, ali hej: imaju barem to! Ja sam tu nekako samo gost. Pripadam tu, jer mi je to, eto, trenutno dozvoljeno. Ali, oko mene je nekakvo ćutanje, jer tu mogu da pripadam samo dok se na meni ne vidi sve. Samo ako se uklopim u njihove narative i istovremeno poslušno ostanem drugačija, samo tako prolazim.” Moram da se nasmijem, ubacujem kratki traktat o pomjeranju semantike riječi passing kada se dovede u vezu sa riječju prolaz, a na to intelektualno šepurenje uzvraća mi nervoznim pogledom. Kako su crvene fleke tek nestale, izvinjavam se pomalo posramljeno i opet slušam. „Samo sa tobom je drugačije. Uz tebe  sam saznala šta znači imati prijateljicu koja mi je tako slična. I zato što samo tebe imam pomalo te mrzim. Šta će biti ako izgubimo jedna drugu?” Oči mi se pune suzama. Izgubiti Malu… Od same pomisli srce mi se cijepa. „A pritom, kao da smo oduvijek bile zajedno”, kažem i čvrsto se zagrlimo.

Draga Gerda!                                                                                                                                                           

Izvini što ti tek sada pišem. Tokom našeg susreta u Unteroberhauzenu pomenula si autobiografiju koju upravo završavaš. Ako želiš, slobodno mi je pošalji, rado ću je pročitati.  I, ako bi mogla da mi ponoviš ime one feminističke autorke o kojoj si pričala? Možda i djelo koje je na tebe ostavilo najjači utisak?                                                                                                                                               

S ljubavlju, E.                                                                                                                                                                           

Hej, ti!

Sljedeće srijede sam u tvom gradu. Ako imaš vremena, hajde da popijemo kafu, donijeću ti moju autobiografiju na flešci i knjigu.

Srdačan pozdrav,                                                                                                                                                           

Gerda

To bi bilo strava! Može u 16 sati?

Već ti se radujem.

E.

Preveo Danilo Vučković

Original: Daria Majewski: „Gerda“

auf: PS: Anmerkungen zum Literaturbetrieb / Politisch Schreiben: https://www.politischschreiben.net/gerda-2/