Krisenszenarien und (junge) Literatur

Studierende übersetzen gemeinsam

Kaška Brila

ZAPISNIK PO SJEĆANJU: DOČEK NOVE 2016. GODINE

„Stoga oni koji vježbaju tu stranu duha trebaju izabrati određena mjesta i o stvarima koje žele zapamtiti stvoriti u duhu sliku i smjestiti ju na ta mjesta“.

Ciceron: O govorniku[1]

Bila je to glasna žurka. Svi su bili jako pijani i plesali su, Sabinina dnevna soba bila je krcata, prozori otvoreni da bi se mogao vidjeti i čuti vatromet. DJ je upravo prešao s diska na hip-hop. Toga se tačno sjećam jer me je Frank povukao s plesnog podija u susjednu sobu u trenutku u kome se iz zvučnika začuo glas MC Hammera i „Can’t touch this“, a ja sam pomislila kako pjesma paše. Paše, jer mi je toliko ruku „slučajno“ završilo na dupetu na ovoj zabavi. Htjela sam Franku to reći. Ali nisam stigla. Frank je odjednom imao taj izraz na licu koji je trebalo da me pripremi na to da slijedi nešto ozbiljno. Urlanje iz dnevne sobe doseglo je pik. Vjerovatno je bio koji minut prije dvanaest. Frank mi se morao derati na uho. „Moram da krenem“, povikao je. A ja: „Zašto?“, iako sam već znala zašto, svake godine je bilo isto. Frank bi uvijek na novogodišnje veče malo prije dvanaest napuštao zabavu na kojoj smo bili kako bi se sreo sa svojim drugovima. To je tradicija, objasnio mi je prvi put. Postojala je već prije mene. Nije je mogao tek tako šutnuti zbog mene. „I šta onda radite?”, pitala sam, a on je samo slegao ramenima i mangupski se nasmiješio. To što momci inače rade.

Prvi put sam se pobunila. „Tamo odakle sam ja parovi zajedno provode novogodišnju noć”. A Frank: „Išli smo kod tvojih u Poljsku za Božić”. Zar to nije dovoljno? Zar ja ne bih mogla zauzvrat poštovati njegove njemačke tradicije? Tada sam nekako pomislila da je u pravu. Bez obzira na to što sam samo od njega čula za ovu mušku tradiciju dočeka Nove godine u Njemačkoj. Nisam više željela gnjaviti time. Inače, on je uvijek tu za mene. Pa zašto onda praviti frku zbog jedne noći u godini? Poljubili smo se na rastanku. Moj crveni karmin ostao mu je na čelu. To mi se svidjelo. Vratila sam se u dnevnu sobu, ali na zabavi sam se osjećala sve neugodnije. Stalno bi mi nešto prsnulo na lice ili suknju. Nisam znala je li to šampanjac, pljuvačka ili znoj. Odvratno u svakom slučaju. Neki muškarci su zbog vrućine skinuli majice. Bila sam više zauzeta izbjegavanjem zamahujućih laktova nego plesom, a i sama sam bila potpuno znojava. Pijana ne. To ne. Znala sam prije zabave da ću kući sama. Zbog toga.

Ugurala sam se u predsoblje među polugola tijela i žene koje su u jednoj ruci držale čašu pjenušavog vina, a u drugoj zapaljenu cigaretu. Sabine me je slijedila i pitala želim li zaista ići. Klimnula sam glavom i obukla kaput. „Ali ima toliko ludaka vani“, rekla je. Sada moram stalno razmišljati o tome. „Što ti ne bih nazvala taksi?”, pitala je. Biće potrebna vječnost da taksi dođe na novogodišnje veče, pomisila sam. „Uopšte. Ove godine!“, dodala je Sabine i prvo nisam znala šta je time htjela reći. Ali nisam se više željela upuštati ni u kakav razgovor. Samo sam htjela izaći iz ovog suviše zadimljenog, suviše bučnog stana. Sabine me je zagrlila na rastanku. Znoj joj je mirisao tako oštro da mi je pozlilo. Čim su se vrata za mnom zatvorila, potrčala sam niz stepenice na ulicu i duboko udahnula.

Nisam smatrala da je noć gora nego prethodnih godina, zapravo nisam mogla razaznati nikakvu razliku. Hodala sam niz Weststraße, oko mene je bilo ljudi, uglavnom grupā pijanih muškaraca, u čijim bi redovima s vremena na vrijeme posrtala i poneka žena. Nekako su činili da se osjećam sigurnom. Uprkos zviždanju. Ali to zviždanje, ono je prisutno uvijek kada ovako hodam, naime u kratkoj suknji, čizmama i strukiranom kaputu. Ne bi bilo drugačije ni tokom dana i jednostavno sam to ignorisala. Trebalo mi je samo dvadesetak minuta do kuće. Tako sam spuštenog pogleda potrčala pravo prema velikom raskršću gdje se Weststraße spaja sa Oststraße, gdje se ukrštaju dvije tramvajske linije. Tramvaj je upravo stizao na stanicu, izašlo je nekoliko ljudi i tada sam se iznenada sjetila svoje prve vožnje tramvajem na Zapadu. Ovo sjećanje je bilo odjednom ponovo tako stvarno da sam zastala na trenutak na ovom raskršću i nisam se mogla pomaći. Kao tada. Mora da mi je bilo nekih šest godina jer smo se upravo tada preselili u Njemačku. Ubrzo nakon pada Berlinskog zida. Bila sam na putu do škole. Jedan čovjek je sjeo kraj mene. Tada sam prvi put vidjela nekoga čija je koža bila tako tamna. Godinama kasnije pomislila sam da je vjerovatno morao biti iz Turske ili čak istočnije. Stavio je ruku na moje koljeno. Nije učinio više ništa dok nije izašao. Koliko sam tada bila paralizovana, a ni kasnije nisam nikome rekla. Zašto bih? Ali nisam ni zaboravila. Te večeri, na putu kući, morala sam o tome ponovo misliti.

Tada sam ušla u prvi kiosk. Nisam gledala ni lijevo ni desno. Samo sam se htjela skloniti s ulice. Iza mene je neko navaljivao, malo me gurnuo, ali odmah je uslijedilo i „Izvinite“. Zato se nisam okrenula. Ne sjećam se šta sam uzela s police i to potom odnijela do kase. Nije mi bilo ni važno. Neki čovjek je razgovarao s vlasnikom trgovine, čini mi se na turskom. Vrlo užurbano i glasno. Vjerovatno je to bio isti čovjek koji me je gurnuo pri ulasku. Vlasnik je odmahivao glavom i gledao me kao da se izvinjava. Nisam željela više čekati i vratila sam paket keksića – mislim da je bilo to – na policu i izašla. Nisam daleko ni odmakla, a moja nelagoda od maločas je nestala. U trgovini sam provjerila svoj smartfon, jer sam se nadala Frankovoj poruci. A sad – sama na ulici. Neposredno prije nego što sam skrenula u svoju ulicu, iza sebe sam čula korake koji su se nekako vrlo brzo približavali.

Još sam pomislila: okreni se! Zato što sam to naučila na času samoodbrane. Ali nisam mogla. Okrenuti se. Umjesto toga, trčala sam brže i u isto vrijeme tražila telefon u džepu. Potpuno idiotski, jer me je to usporilo i više nisam obraćala pažnju na korake iza sebe. Sad se i ja pitam zašto nisam potražila ključ. To je nešto kao sa stepenicama i liftom kad je požar. Već vam u školi kažu: Ako dođe do požara, idi stepenicama. U svakom liftu stoji natpis: Ne koristiti u slučaju požara. Ipak, čim se požarni alarm oglasi, jedino o čemu misliš je najbrži put do izlaza i da je jednostavno brže liftom!

Kad sam napokon imala telefon u ruci, na trenutak sam se osjetila sigurnom. Tada sam se sjetila ključa i shvatila da više ne čujem korake. Trenutak kao iz trilera: srce lupa, mozak prazan. Kao gledateljka misliš: sranje. Prekasno.

Stajao je odmah iza mene, to sam mogla osjetiti. Mješavina mirisa hladnog znoja i dima prodrla mi je u nos. I odmah je ponovo tu ona prva vožnja tramvajem, ali umjesto da se skamenim, naljutila sam se. Da! Sva sam gorjela. Htjela sam se okrenuti i nabiti mu pesnicu u lice. Sve je to bio djelić sekunde. A onda sam začula neki poznat glas. „Pomozite mi!“ Na lošem njemačkom. Čovjek koji se iza mene ugurao u kiosk. Nisam uopšte slušala sadržaj njegovih riječi. Osjećala sam samo mješavinu bijesa i iritiranosti tim poznatim glasom. Okrenula sam se, stavila mu telefon pod nos i povikala: „Zvaću policiju. Zvaću policiju”. Odmakao se kao da sam uperila pištolj u njega, s rukama ispred prsa, tako da sam mogla vidjeti prazne dlanove. „Vi ne razumijete. Jure me“. Rekao je to tako tiho da sam se morala napregnuti da bih razumjela. „Ko?”, pitala sam po automatizmu. „O čemu govorite?” Njegove očne jabučice pokazale su u smjeru iz kog smo došli i ja sam pratila njegov pogled. „Tamo nema nikoga!”, zaključila sam. „A sad me ostavite na miru!“ Prijeteći sam držala telefon. „Molim vas, molim vas!“ Stajao je preda mnom poput psa koji cvili. Nemoj popustiti, Ana, pomislila sam. Ovo je trik! Pa sam slobodnom rukom čeprkala ka ključu. Odjednom sam zaista čula urlanje grupe muškaraca. Trenutak sam oklijevala. Ne. Zapravo, nisam sigurna da sam oklijevala. Samo da sam otključala vrata zgrade i brzo ih zatvorila za sobom. Krajičkom oka vidjela sam grupu muškaraca kako skreće iza ugla.

Naslonila sam se na vrata i čekala da mu se koraci udalje. Ali on je ostao stajati. Mislila sam da osjećam njegov dah kroz rupu između vrata zgrade i zida. To je bilo ludo. Jer je on zapravo trebalo da bježi. „Molim vas! Pustite me unutra!” Ustuknula sam i okrenula se. Brzo u stan, pomislila sam. Ali eto je opet, ta paraliza. Za trenutak, za koji ne mogu reći koliko je trajao, uopšte nisam mogla razmišljati.

„Jebeni dođošu!“ Prošlo mi je tijelom poput munje. Tako su me Roni i Hans vrijeđali prve dvije godine škole. Vibriralo je u meni. Htjela sam razvaliti vrata zgrade i vrisnuti: „Jebi se, seronjo!“ Kvaka na vratima prilijepila mi se za ruku. Sve su se slike pomiješale. Vožnja tramvajem kad sam bila dijete. Čovjek u kiosku. Frank. Doček Nove godine kod Sabine. „Pomozite mi!“, odjekivalo mi je u glavi. Čula sam premlaćivanje i stenjanje. Zamislila sam čizmu koja muškarca udara u trbuh i pokrila uši. Nepružanje pomoći, pomislila sam. Ana, ovo je nepružanje pomoći. Ipak, nisam uspjela otvoriti vrata. Kad sam spustila ruke, čula sam smijeh. Čula sam smijeh. Muškarci su se smijali. Vjerovatno su se međusobno tapšali po ramenima. Bilo mi je loše. Odjednom mi je pozlilo. Koraci su nestali. Upravo kad sam konačno htjela da otvorim vrata zgrade, ključ je s vanjske strane gurnut u bravu. Stisnula sam se uza zid i zadržala dah i pomislila: gotova sam. Prvo je bio red na njega, a sad na tebe. Vidjeli su te kako ulaziš unutra. Misle da si s njim. Da si njegova dođoška mlada.

Prošao je pored mene a da me nije primijetio. Nije upalio ni svjetlo. Zato što je živio ovdje. To sam tada shvatila. Ali ne samo to. Prepoznala sam njegovu siluetu. Bio je to Frank. Moj Frank!

Ima tih kratkih trenutaka u kojima se na mnogo pitanja odgovori odjednom. Čak i na ona za koja niste ni znali da ste ih pitali. To je nekako čudno.

Čekala sam da se popne uz stepenice i otvori i zatvori vrata našeg stana. Sve uzbuđenje je nestalo. Tada sam otvorila vrata zgrade. Muškarac je ležao na pločniku, bez svijesti. Krv mu je tekla iz nosa, ali vidjela sam da diše. Bilo mi je užasno hladno i drhtala sam. Skinula sam kaput i stavila ga preko muškarca. Zatim sam ga okrenula na stranu, baš kao što sam naučila na časovima prve pomoći. U meni nije bilo osjećaja. Sve se događalo automatski. Bez panike. Bez straha. Nije mi ga bilo ni žao kako leži. Baš ništa. Samo sam znala da moram pozvati hitnu pomoć. I policiju. Da nema  nazad. I osjećala sam da će on živjeti. Bila sam sasvim sigurna u to.


[1] Ciceron, Marko Tulije. O govorniku. Prevela Gorana Stepanić. Zagreb: Matica hrvatska, 2002.

Prevela Teodora Luketa

Original: Kaśka Bryla: „Gedächtnisprotokoll Neujahr 2016“

auf: PS: Anmerkungen zum Literaturbetrieb / Politisch Schreiben: https://www.politischschreiben.net/gedachtnisprotokoll-neujahr-2016/